Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

ovo je priča način razmišljanja mojih snova i zamisli. govoriti će se o stvarima većim negli ih možete zamisliti,pa nemojte ovo čitat ako ste jedan od nevjernika.


Lino


Amber Jo Lennon-dark angel

O meni

Ja u priči - Darija






Neke Životinjice

srijeda, 26.09.2007.

ponedjeljak, 30.07.2007.

j
j
j
j

nedjelja, 22.04.2007.

5. San

U školu sam došla nasmiješena, najvjerojatniji razlog je Anna koja je zahtijevala da je zovem Arija u budućnosti. Kada su me vidjeli onako, nasmiješenu, blistave kose i nove odijeće počeli se su došaptavati. Nisam marila za njih, i sjela sam na kraj dvoriša, na klupicu za dvoje. Osijetila sam mraz na desnom obrazu i okrenula se prema tamo, a ono Arija, sjedi kraj mene.
''Što radiš ovdje?'' pitala sam je.
''Nije mi se dalo stati u praznoj kući, pa sam te došla posjetiti!'' odgovorila je.
U tom je trenutku prolazila skupina cura. Sve su se lagano smiješile i pokazivale prstom prema meni.
'' Dobro.'' rečem ja otegnuto.
''Ne mogu me vidjeti, ni čuti, pa misle da pričaš sama sa sobom!'' objasni mi Arija ''Slušaj, ako budeš trebala pomoć oko nećega u školi, samo počeši lijevo rame i ja ću ti šapnuti '' nastavi ona.
''Ali, ja znam sve. Sve sam predmete naučila u dva tjedna. Sve knjige. Znaš, dok tebe nije bilo nisam imala ništa za raditi, pa sam učila!''
''Svejedno, počeši lijevo rame ako budeš trebala pomoć.''
U tom je trenu zvonilo. Prvi nam je sat bio sat razrednika. Gđa Bižić se potrudila učiniti ga zanimljivim i dala nam da se prepucavamo bi li trebali imati mobitele ili ne. Ja sam po običaju stala kraj strane i gledala kako se ostali sramote. Drugi sat bila je matematika. Ponavljali smo za kontrolini koji je trebao biti sutra dan. Treći i četvrti je bila zadaćnica od tri teme: Put, San i Zima, ja sam odabrala San.

Pisala sam o snu koji sam sanjala svake večeri već mjesec dana. Ležala sam na snijegu, ali nije mi bilo hladno. Gledala sam u nebo koje je bilo puno crnih oblaka, ali nisam se micala. Kao da sam znala da kiša neće pasti. Imala sam crno-smeđu haljnu koja me grijala, od nekog lažnog krzna, ali se meni činila kao odjevni predmet. Leđa su me malo žuljala, a kad sam se okrenula vidjela bi prekrasna, velika, pernata, bijela krila. U snu sam osijećala prazninu. Prazninu i ništa više. Odjednom bi mi se počeo približavati vuk. Iako sam negdje u dubini duše znala da trebam bježati, nisam se makla s mjesta. Došao je do mene u svoju njušku ogurao u moju ruku. Tada bi nebo potamnilo, a iza mene bi se nalazila tvrđava. Velika, crna tvrđava koja je posijećala na romanički stil.
Jedva sam čekala da škola završi, a kad je zvonilo i kad sam izašla iz škole, Arija mi se pridružila na put.
''Poznajem mjesto koje si opisala u zadaćnici, možda ti ga jednom pokažem!'' – rekla je nekako odsutno, a zatim nastavila ''Brza si, nikad nisam vidjela da netko tolikom brzinom završava testove iz matematike. Kako ti je to uspijelo?''
''Učila sam, sijećaš se!'' rekla sam joj.
''Ali ovo je stvarno bilo brzo, učenjem ne možeš postići ovoliku brzinu.'' nije se dala.
''Svejedno!''

Taj sam dan samo pričala s Arijom. Razlog njenog dolaska ovamo je bio moje ponašanje. Način na koji sam se ja nosila s njenom smrću, udaljenje od obitelji i prijatelja. Kada sam je pitala zašto nije došla prije, rekla je:
''Bi ja, samo sam morala dovršiti školu. Zamisli, čak i nakon smrti ima škole!''
S količinom ironije u tim riječeima, počela sam se smijati. Jednostavno sam prasnila i jedva sam prestala.

Nakon večere, otišla sam u krevet, jer sinoć nisam dovoljno spavala.
Probudila sam se oko tri navečer. Arija je spavala na vreći. Došuljala sam se tiho do stola i iz jedne fascikle izvadila bilježnicu. U toj sam bilježnici stvarala svoj svijet. Crtala i pisala sve. Prolistala sam nekoliko stranica i napravila jednu curu naslonjenu na žicu ispred škole. Imala je dugu smeđu kosu i prekrasne zamagljeno smeđe oči. Na sebi je imala rebatinke i ljubičaste starke, ljubičasu maicu i svijetlo ljubičasti mantil. Nacrtala sam joj i diskmen u ruci. U dnu sam joj apisala ime. Isabella.
Zanimljivo je da nikad nisam nacrtala sebe. Barem sam mislila tako. Nakon što sam napravila crtež počela sam listati još malo. Na zadnjim stranama nalazili su se: djevojka iz sna i ona velika tvrđava. Brzo sam zatvorila knjižici i vratila se u krevet u nadi da je sve to samo san.

četvrtak, 05.04.2007.

4. Anna/Arija

Kada je izašla, nije bilo nikakvog traga plača! Nije mi smetalo što mi laže, i ja sam njoj u mnogo prilika! Prošle smo kroz dugi hodnik, spustili se s trećeg kata u prizemlje, prešle igralište i ušle u auto. Vozile smo se otprilike 15ak minuta, u potpunoj tišini. Došle do kuće, parkirale se u garaži i otišle u kuću. Odmah sam potrčala prema sobi i zaključala se unutra! Mama me nije zaustavila! Pa, prošle su 2 godine istog ponašanja! Nisam imala ništa za raditi, pa sam plakala! Opet sam plakala. I opet zaspala plakajući. Probudila sam se usred noći. Nisam mogla zaspati, pa sam upalila svijetlo. Otišla sam do ormara. Tamo se u kutu nalazila kutija. Uzela sam je i otvorila. Prva stvar je bio album pun slika Anne i mene. Polovica je slika bila s zadnjeg ljetovanja. Bile smo na Šolti. Smijale smo se i zabavljale.
Razmišljala sam što bi Anna sada radila da sam ja mrtva. Nisam našla odgovor. Otišla sam do prozora i otvorila ga. Bila je hladan noć,oko ponoći, mislim. Stajala sam tamo i razmišljala. Često sam to radila, razmišljala mislim. Tako sam se osijećala bolje.

Sve je prošlo tolikom brzinom. Trebala sam potporu. Moji su me slali u dosta psihologa i psihijatra. Trebali su mi pomoći, ali svi su imali istu prognozu:»Vaša kćer je imala jako teško razdoblje. Proći će s vremenom.''

Stajala sam tamo još malo, a onda zatvorila prozor. Otišla sam do kreveta. Zamalo sam i zaspala, a onda me trgnuo zvuk. Ponovio se. Nisam mogla razaznati što je. Zvučao je kao daleko zavijanje i tihi šum. Razgledala sam se okolo. A onda je nešto prošlo pokraj mene. Osijetila sam po hladnijoj temperaturi na lijevom obrazu. Pogledala sam prema lijevoj strani.

Prvo nisam vidjela ništa od jakog svijetla,a onda se polako sve smirilo. Kada sam vidjela što mi se nalazi pred mojim očima. Bilo je tako nevjerojatno, tako nemoguću, ali se svejedno nalazilo meni pred očima.

Bila je to Anna. Sklopila sam oči i ponovno otvorila. I dalje se nalazila tamo. Pokušala sam ponovno, čak sam ih protrljala rukama. I dalje se nalazila tamo. Digla sam se i krenula prema njoj. Pružila ruku prema njoj. Prošla je kroz nju. Ali se svejedno nalazila tamo. Drhtavim sam glasom rekla:
''Anna?''
Klimnula je jednom za potvrditi. Očekivala sam nešto više, ali Anna se nalazila pred mnom, pa sam držala jezik za zubima.
'' Što se događa? '' pitala sam je.
'' Pa, vratila sam se!''- rekla je smješeći se, kao da mi se ruga, a tada je nastavila nekako prestravljeno ''Isuse, ali čini se da je kriva umrla! Užasno si blijeda. Reci mi još, kad si zadnji put oprala kosu? A jela? Ha? Kada si zadnji put jela? I ne zovi me Anna, to je izlizano. Sada sam Arija'' nastavljala je. Bila je užasno zabrinuta, ali ja sam se smijala. Zapravo samo smiješila.
''Što je smiješno? Ako ti ne smeta, molim te, podijeli sa mnom!'' rekla je malo uvrijeđenim tonom.
''Smiješna si mi ti! Sada se 'digneš' iz mrtvih i počmeš mi solit pamet o izgledu!''
''Ma daj, ovo nije smiješno. Moja zabrinutost je stvarna! Sada ćeš se lijepo dignuti, otići u kupaonicu i oprati! Nakon toga ćeš sići i napraviti nešto za večeru!

Podigla sam se iz kreveta i bez riječi otišla u kupaonicu. Tamo sam se pošteno istuširala i dobro oprala kosu! Dugo sam bila unutra. Kao das sam izbjegavala izaći van! Nakon dugotrajnog kupanja, spustila sam se u kuhinju gdje sam napravila sendvič poštene veličine! Uzela tanjur i laganim korakom uputila se prema sobi!
''Bilo je i vrijeme! Sijećam se ja kada bi sve ovo napravila u manje od pet minuta...'' počela je Arija.
'' Ma, smiri doživljaje. Nigdje ne gori, jel' da?''
Pogledala sam na sat. Bilo je šest sati. Krenula sam prema stolici da uzmem odjeću koju sam nosila skoro tjedan dana. Arija me uhvatila za zglob i rekla
''Ne, nećeš! Ovo sam ti pripremila dok si se ti tuširala'' pokazala je prema krevetu. Tamo se nalazila crvena majica na debele naramenice, crni prsluk bez rukava i crne hlače od elastina. Čak su se i moje marte i čarape nalazile tamo.
''Što je ovo?'' pitala sam je. ''Čak si i čarape pomno odabrala!''
''Ma, što je tebi? Jesi li ti ...'' govorila je okrećući prema krevetu. I onda je stala ''Čini se da si u pravu, ali što ćeš protiv toga?''

Obukla i spustila dolje. Otišla sam u kuhinju i napravila Engleski doručak za ostatak ukućana, koji su imali tijelo. Nije dugo prošlo, a prostrani stol namijenjen osmorici ljudi sada je bio prepun prženih jaja na oko, slanine, kobasice, prženog kruha, tosteva i palačinka. Prvi se probudio tata, a mama je pojavila sekundu nakon njega. Prvo što je primjetila bio je stol, a nakon toga mene kraj njega. S velikim osmijehom. Čim me vidjela tako, odskočila je. Ja sam se samo nastavila smijati. Prvi je cijeli šok prevladao tata koji je sjeo za stol i probao moje kobasice. Rekao je da su izvrsne. U cijeloj zbrci, spustio se i Sandro. Uzviknuo je ''Palačinke!'' i bacio se na njih. I mama je sjela i doručkovala. Ja sam se popela na kat, otvorila krevet da se razrači i rekla Arji:
''Ne diraj ništa! Danas nema Androjevićke, pa imamo samo četiri sata! Dolazim nakon toga!''

subota, 24.03.2007.

3. Školiski dani

Prošle su već dvije godine! 2 godine! Cijele dvije godine, a ja se još nisam oporavila. Svaki da sam u školu odlazila jer su me tjerali!

Bojala sam se! Ne ispitivanja ili profesora! Bojala sam se odmora, onih 20 minuta; kojih bi potrošila družeći se s Annom! Družile bi se i pričale! Bile bi normalne; za gotčare, naravno!
Sada sam stajala u najtamnijem kutu i gledala ostale najbolje prijateljice kako se razgovoaraju, druže i zabavljaju! Sve su one mogle kad su imale jedna drugu! Ja, ipak, nisam imala nikog!

Jedan dan sam čula razgovor između mame i razrednice! Razrednica je govorila:
'' Svaki dan u školi je sve tiša! Inače zovem roditelje jer su djeca bezobrazna ili ne uče, ali ona zna svaki odgovor! Cijelu knjigu! Kada joj ponude da se natječe, ona blijedo pogleda i odšeta – kao joj ništa nije važno! Fascinirana je vampirizmom, oružjem i svim slučajevima smrti! Na njoj se vidi da ne jede puno, ne pije i ne spava! Cijela je izmorena! Dobila sam informacije da barem jedanom dnevno zamoli da izađe iz razreda da bi išla u nužnik! Ali, umijesto da popije vode ili koristi nužnik, plače!'' govorila je gđa. Bižić!
''Kako znate da plače?'' upitala je moja majka.
''Gospođo, čuju je s drugog kraja hodnika! Ne znam što joj je, čula sam da joj se prijateljica ubila!''
''Zapravo je bio nesretan slučaj! Strmoglavila se na skijanj!'' ispravila ju je moja mama šapatom. Kako da je znala da ih slušam! ''Nego, što mi predlažete da napravim! Muž i ja pokušali smo sve! Bila je na psihijatriji, u psihologa, čak i na provijeri mentalnih sposobnosti! Ispla je pametna, iznadprosijećna, a psiholog je rekao da će se vratit u normalu kad joj mozak to dopusti, točnije kad joj zacijele rane! ''
''Jeste li probali razgovarti s njom?''
''Jesmo, ali ne pušta nas blizu! Čim dođe kući, otrči u sobu i zaključa se! Jedino katkad pušta brata!''
''Što, brat je stariji, pa joj daje savijete?''
''Ne mlađi je od nje 7 godina,ali čini se da u njemu vidi sigurnost! On joj se ne smije! Čini se da shvaća kako joj je teško pa pomaže koliko može!''
''A, u školu dolazi blijeda i slaba, morate se potrududiti da dovoljno spava i jede!'' nastavljala je razrednica!
Ne bi da ona zna kako je to izgubiti najbolju prijateljicu!
''Blijeda!'' - rekla je moja mama ''Ne znati vi ništa o tome! To blijedilo joj je šminka koju sam kupila za ten! Stavlja savko jutro na lice da ne bi ljudi gledali u nju kao da je zombi! Ima ten bijel kao zubi Hilarry Duff',...''
Netko bi se na ovo nasmijao u drugačijim okolnostima, ali razrednica je ozbiljno shvaćala moju mamu!
''...usto, nosimo joj hranu svako jutro, večer i za vrijeme ručka! Kucamo na vrata, a nakon deset minuta uzaludno kucanja ostavimo pladanj ispred vrata! Kada se vratimo, pladanj ostane isti ili samo bez nekog voća za desert'' mama više nije mogla izdržati, puknula je i počela plakati! '' Bojim se! Ne znam više što da učinim!'' rekla je jecajući!



I SADA ŽELIM NAJMANJE 50 KOMENTARA!
..žao mi je ako sam napastna, ali jebiga...

nedjelja, 18.03.2007.

2.SRUŠENI SVIJET

''Molim?''-pitala sam drhtavim glasom. Nisam vjerovala u to!
''Da, dogodila se nesreća. Krivo se okretala i pala u provaliju. Tražili su je već dva dana...''-počela je jecati.
Nije mogla govoriti, nije ni trebala. Znala sam da joj je teško. Ni meni nisu izlazile riječi iz usta. Grlo mi je odjedamput postalo suho, a činilo mi se kao da nikad nisam govorila. Samo sam čula sebe kako govorim: ''Kad će biti pogreb?''
Rekla je da će biti u petak, 29 na Lovrincu u 10. Tada je poklopila slušalicu.
Cijeli se svijet srušio. Ostala je samo jedna velika praznina, velika crna praznina. Počela sam plakati. Jednostavno nisam se mogla kontrolirati. Pala sam na koljena, a onda je mama došla. Imala je ozbiljan izraz lica. Došla je do mene i pitala što mi je! Probala sam nešto reći, ali jednostavno ništa nije izlazilo. Uzela sam komad papira koji sam napipala na stolu i kemijsku. Počela sam pisati riječi. Tri jednostavne riječi. Mislim kako je teško napisati: ANNA JE MRTVA. Koliko teško je zapisati te rijči. Kad sam ih napisala mama me zagrlila tako snažno, nikad nije bilo tako jako. Počela mi je govoriti da će sve biti u redu. Ja sam se jednostavno digla i otišla u sobu, zaključala je, bacila se na krevet i počela plakati. Čula sam korake kako idu uza stepenice i kucanje na vrata. Znala sam de je to mama. Nisam joj odgovorila, htjela sam biti sama. Kucla je još neko vrijeme, a onda otišla. Ne sijećam se kad sam zaspala, samo sam jednog trenutka plakala, a sljedećeg je bio mrak. Bilo je dosta čudno jer je ručak bio u dva sata, a sad mrkli mrak. Pogledala sam na svoju budilicu; sa svijetlećim brojkama. Bila su četiri sata. Promislila sam zašto su mi podočnjaci toliko teški, kao da sam plakala. Tad sam se sjetila što se dogodilo dan prije.
Opet sam počela plakati, a u trbuhu sam osjetila grč. Morala sam sjesti. Pokrila sam se pokrivačem. Nisam spavala, nisam mogla! Samo sam plakala, i plakala!

Nisam išla u školu! Prvih mjesec dana, nisam! A, onda su me tjerali!

subota, 10.03.2007.

1.ZASTRAŠUJUĆA VIJEST

Sjedim kući i slušam Mp3. Jasno, Maidene. Bilo je to još jedno dosadno subotnje popodne. Točnije bilo je 23. prosinca. Dan prije Badnjaka. Trebala bi biti vani s Annom. To je gotovo nemoguće. Mislim trebala bi kartu za Kransku Goru. Tamo je odsijela sa starcima. Na skijanju je.

Nikako dosad nisan izašla iz Hrvatske, a u njoj bila sam samo na Šolti,u Solinu, Kaštelima, Zadru, Šibeniku, Dubrovniku, Zagrebu i na Bjelolasici. Kako zanimljivo za 13 godina života. Trebali bi otići ove godine na eskurziju. Vjerojatno u Slavoniju. Sumnjam da ću ići. Tko mene voli za da bi bia samnom u sobi.S Annom ne mogu, starija je od mene 3 godine.

Slušam ja i u sebi po stoti put refren od Fear of the dark. Tada mi u sobu uleti brat. Prava mala gnjavaža od 6 godina. Često se pitan kako tako malo čudovište napravi tolike probleme. Dođe mi do kreveta, bračnog, jasno i pogledao me svojim očicama, kao mačak u Shreku.
''Šta je?'',pitam ga ja oštro i skinen slušalice.
''Oćeš li mi napravit palačinke?''
''Zašto bi?''
''Zato šta si ti najbolja seka na svijetu, a mama i tata idu u Ilića.''
Nasmijala sam se jednim vrhom usana. Skoro svake subote smo išli u njih. Ovo je prva subota da sam uspila nagovorit mater i oca da ja i Sandro ostanemo sami doma. Planirala san ostat još malo u sobi, a kad starci otiđu, spustit se i gledat televiziju. Igra je neki dobar film, s Liv Taylor. Draga mi je ženska, otkad sam saznala da joj je otac pivač Aerosmitha.
''Oću, ali ćeš mi cijeli tjedan -počevši od ponediljka- činit usluge i ja ću gledat šta oću na telki! Dogovoreno??!''
Prvo se zamislia, a onda nakon minute je lagano klimnuo glavom.
''I mislila san.''

Istrča je iz sobe, vjerovatno gledat televiziju dok može. Vratila san se Mp3, a sad je bia Alice Cooper. Poison. Draga mi je ta pisma. Dosta su zanimljive riječi;You're cruel device, you're blood like ice... Dignem se s kreveta i s Mp3-em u ruci otiđen doli. Počnem kopat po loncima i nađem tavu. Srednje veliku, plavu. U njoj uvik radimo palačinke. Uzmem i zdijelu koju držimo u drugoj ladici, šećer, Vanilijin šećer, sol, brašno, dva para jaja i žlicu, veliku. Mikser izvućem iz kamarina. Stavim zdjelu na stol.Prvo razbijem jaja. Neki se ne bi složili sa mnom jer stavljam i bjelanjak. Ne volim samo žumanjak, palačinke su onda žilave. Nakon toga počnem stavljati šest velikih žlica s brašnom. ''S brdom'', rekla bi mama. Operem žlicu pod vodom i obrišem je krpom. Po žlice šećera i vrh soli. Prospem i vanilijin šećer. Izmiksam sve mikserom koji se našao na stolu za pripremljanje hrane. Stvorila se gusta smjesa. Ne previše gusta. Savršeno. Sada uzmem keramiču šalicu i u nju ubacim ulje. Do pola je dovoljno. Šalicu stavim na ploču na špaheru na kojoj neću raditi. Uzmem i salvete.Dvije. Stavim ih ispod šalice u slučajo da mi se ulje izlije. Uzmem tanjur i stavim ga na stol za pripremljenje hrane. Zapalim plin, stavim ulje u tavu. Pričekam minutu-dvije. S tavim ruku iznad. Otprilike dvadesetak centimetara do dna. Toplo je. Uzmem tavu u ruke i vratim ulje u šalicu. Sada uzmem i kacijolu. Uzmem smjesu iz zdjele i izlijem je u tavu, lagano nakrivljenu. Cijela se smjesa dobro raspodijeli. Vratim tavu na špaher. Uzmem i pošadau. Pričekam da smijesa dobije tamniju boju. Malo prođem nožem ispod već dobijenog tijesta. Uzmem ja ručku na kraju tave i preokrenem palačinku. Naučila sam preokretati tek nedavno pa još ne otiđe dva metra od zemlje. Napravila sam palačinke i stavila ih na tanjur. Tako sam ponovila još desetak puta i sve je bilo gotovo. Zazvala sam Sandra. Došao je brzinom munje. Rekla sam ga da uzme i on nož donese eurokrem, izvadi i čokoladni preljev iz hladnjaka.

Za to vrijeme ja sam uzela neki mikser. Kad miješaš šećer u njemu dobije oblik onog koji je na krafni. Izmiksala sam šećer i počela tražit malu procidaljku. Našla sam je i stavila kraj miksera dok ne namažem palačinke. Ja i brat smo ih namazali. Onda Sandro izlije čokoladni preljev na 5 palačinka, a ja šećer na njih 5. Nakon toga smo ih pojeli.Ja 6, a on 4. Jedva je pojeo. Bilo je zabavno gledat kako se muči. Kad san pogledala prema satu bilo je 9 manje kvarat. Krenila sam prema kompjuteru. Tila sam otić na internet. Petaest minuti je bilo dovoljno, dok ne počme film. Otišla sam na svoj blog. Volim svoj blog. Govori o vampirima, vukodalcima, i svemu slično. U zadnje vrime pišem i o misterioznim nestancima, neobješnjivim smrtnim slučajevima. Dosta me ljudi komentira. Nisu svi komentari baš dobri. Uglavnom me komentiraju pisci anime blogova. Moram priznat da su mi dragi, a i volim gledat anime. U linkovima imam otprilike desetak blogova. Dobivam i puno komentara. Otprilike 12ak tjedno. Dobila sam još dva komentara. Pogledala sam ih. Prvi je to Liarov. S njim se često dopisujem. Zakon čovik, moja vrst muzike.

Pohvalia mi je moj novi post. O Vladu Draculi, Basari oli Tepešu. Vlad je moj uzor. Trebalo bi biti još takvih ljudi. Onako hladnokrvnih. Stala sam i razmislila. U zadnje vrijeme sve me više muških komentira, a ja se sprijateljevam s njima. Zapravo su muški zakon. Milijun puta bolji od cura. U njihovom društvu nema ogovaranja i uvijek ima novih baza. Anna i ja smo postale poplarne u muškom društvu. Pogotovo u školi. Preko velikog odmora dolazi do mene iz srednje koja je prekoputa moje škole i onda se priključimu muškom društvu. Svi me sedmaši mrze zbog toga. Jasno da nismo sa sedmašima nego osmašima. Priključe nam se i srednjoškolci. Svi metalci. Bravo ljudi.

Drugi komentar me iznenadio. Isto ga je napisa Lair. Pita me di živim jer mu se čini da sam iz Dalmacije. U dvije godine pisanja prvi me neko pita di živim. Odlučila sam mu sutra odgovorit. Diskonektirala sam se i upalila Novu. Taman je bila odjavna špica.

Nakon film, oko 1030 Sandro je već duboko spava. Odnila sam ga u njegov krevet i otišla sredit svoj sam krevet. Nakon što sam ga sredila uzela sam ''Veliku četvorku''1.Nastavila sam čitat od sedmog poglavlja. Obožavam čitat horore, trilere, kriminalistične, fantastične i znanstveno-fantastične knjige. Baš kao i što volim gledati takve filmove i serije. Vjerojatno nisam normalna prema tipu muzike koji slušam, ali jeb'ga.
Knjigu san pročitala do ponoć i deset,a bila je presavršena. Nije mi se više dalo ništa radit, pa sam se obukla u piđamu, to mi je najdraža piđama-cila je u crnom, ali isprid ima jednu veliku, bijelu lubanju i otišla spavat.

Digla san se oko 10 u nedilju. Zapravo me probudio telefon. Kad san se javila, bia je za mamu. Zva ju je rođak iz Irske da joj i nam čestita Božić i Novu Godinu. Užasno san se naljutila šta me probudilo, a nije bilo za mene. Kako sam već bila budna obukla sam se i napravila pojest. Nazvala sam Marijanu izašle smo vani. Zapravo, naše prijateljstvo bi se moglo nazvat novo. Zašto? Zato što smo se upoznali prije tek koji misec, ali smo svejedno u dobrim odnosima. Ovo je prvi put da planiramo izać vani. Našle smo se u 1145 Ispred knjižnice Marka Marulića u Tolstojevoj. Zapravo, planirale smo izać vani do Mc Donaldsa, ali nismo imale love. Onda san je ja išla upoznat sa ekipom. Jednostavno je upala u društvo. Bilo je zabavno. Svi su joj se svidjeli. I ona je njima. Mislim, kako se društvo sastoji od muških članova samo smo Anna i ja ženske ''članice'', a ona je zgodna. Ima velike, lijepe zelene oči, i bujnu crnu kosu, a nije ni ''Panonska nizina''. Bilo je zabavno, a ja i Marijana smo oko dva jer smo jedna i druga imale ručak. Zapravo sam trčala kući. Ne zato što je bilo dosadno, nego jer su za ručak danas bile lepinje. One iz Palme. To su bile, jesu, i uvijek će biti najbolje lepinje u gradu. Za vrijeme ručka svi smo se zabavljali, pogotovo jer je tata baca baze. Usred ručka zazvonio je telefon. Bilo je čudno jer niko ne zove u tu uru, a još čudnije jer se mama vratila i rekla da je za mene. Mene niko ne zove, samo šalju poruke. Otišla sam do telefona:
''Halo''-rekla sam moguće sretnim tonom.
''Halo? Darija?!''-bila je to žena, plakala je; jedva je govorila, nisam razumijela-''Dogodila se strašna...''-tada joj je glas pukao!
''Gospođo Jakić,''-tad sam se sjetila da je to Annina mama-''što se dogodilo?''
''Riječ je o Anni. Ona je mrtva!''

petak, 09.03.2007.

Hi people ovo je blog-priča. Početak slijedi ubrzo. Najvjerovatnije dosadan, ali kasnije obećajem smrti i detaljni opis svega!
Pusa do tad!